kršćanska-curka

Jednostavna molitvena svakidašnjica započela je ponovno svoj tijek u koritu mojeg života kojeg si satkao od mnoštva kamenja i stijena.
Hvala Ti za novu svježinu Tvojih voda, za njihovo propinjanje i prelijevanje preko mojih izbočina... za slapove i njihov šum.
Radost je utkana u glazbu oblikovanja stijenja u oblik koji si Ti zamislio Stvoritelju. Svoje korito stavio si baš na ovo mjesto, da njime plove baš ovi ljudi.

Molim te za njih, da im putovanje bude sretno. Ne dopusti da se njihove barke spotaknu ili razbiju o moje grebene. Želim im biti mjesto gdje Te mogu naći. Zato nemoj u meni nikada presušiti, nemoj me ostaviti bez šuma svoje Riječi. Ti to ne bi ni učinio, jer Tvoja ljubav se samo zna prelijevati i teći, i pobijediti moju plitkoću.
Godine donose svoje. Tako i događaji. Između kamenja postalo je neprohodno, prijetila je ustajalost, beživotnost. Ti si poslao nove svježe vode čijim si tijekom ponovno počeo oblikovati moje kamenje u dno rijeke koja teče. Dubine moje izgaraju zahvalnošću. Tvoja silna djela koja si načinio preplavila su moje dane. Ti si vječan. I mene ispunjaš vječnošću.
Kako da Ti zahvalim??
Moj glas je preslab.
Zahvaljivat ću Ti tako da jednostavno budem, svim srcem, svakom stijenom, svakim zavojem, širinom i dubinom, Tvoje korito – jer Ti to želiš!

Danas, 18. svibnja, papa Ivan Pavao II. napunio bi 86. godina života...

Ostavljam vam jedan lijepi slide show (klikni ovdje ) o našem Velikom !!

Imam jednog prijatelja, koji je prijatelj svih mojih prijatelja.
Uz mene je uvijek kad god ja to hoću. Linija Njegovog telefona nikada nije blokirana, kada Ga nazovem, On uvijek ima vremena da me sasluša. Moj poziv je uvijek dobrodošao i kod Njega ne postoji nezgodno vrijeme ni nezgodno mjesto. Kada Ga zaboravim, On je tužan zbog mene, jer zna da ću zabrljati bez Njega...
Imam jednog prijatelja koji me toliko voli, da ja to ne mogu ni zamisliti – voli me najviše na svijetu, a ni moje prijatelje ne voli ništa manje nego mene.
Čudan neki prijatelj, reći ćete, zar je uopće moguće da takav prijatelj postoji u današnjem svijetu?!
Da, postoji. To je prijatelj koji ima najljepše ime na svijetu.
Svoje je ime krvlju ispisao mojega prijatelja, zamolit ću Ga da vam šapne na uho svoje ime u dubinu moje duše i zlatnim slovima utisnuo u moje srce.
Ako nakon ovoga još niste pogodili ime.
Kad zapali tvoje srce plamenom ljubavi, bit ćeš siguran da je to ISUS.
(ne znam autora )

Tko se zauzima za druge, riskira da bude odbačen.
Tko se oslanja na druge, riskira da bude izigran.
Tko se povjerava drugima, riskira da bude izdan.
Tko pomaže drugima, riskira da doživi nezahvalnost.
Tko ljubi, riskira da bude ostavljen.
A tko ništa ne riskira…

Eh, evo nešto kratko...

Jedna priča o Sv. Franji:

Franjo dolazi do drva i kaže: ''Pričaj mi o Bogu!''
U tom trenutku drvo procvjeta.

"Od svih je blagdana Uskrs najsimpaticniji i najracionalniji. Dok su
ostali blagdani posveceni dogmaticnim vjerovanjima, taj Dan je slava
proljeca, vjecnog proljeca vjecnog zivota. Kalvarijska krv pretvara se u vjecno cvijece. Uskrs je simbol neprestanog pomladjivanja prirode, i taj misterij je najljepse naslijedje poganskih religija".
A.G Matoš

Krist je pobijedio smrt. Život slavi pobjedu nad smrću.
Uskrsli Krist i danas upućuje svijetu svoj pozdrav "Mir vama!"

Sretan vam i blagoslovljen Uskrs!!

MOJA ŽELJA ZA TEBE

Ne da budeš pošteđen svake patnje,
niti da tvoj budući put bude stalno posut ružama,
niti da gorke suze nikada ne obliju tvoj obraz,
niti da nikad ne okusiš bol…
Sve ovo, ne, to ti ne želim!

Jer, ako srce nije očišćeno suzama,
ne može biti oplemenjeno u boli
- jer, bol i nevolja te nose u zajedništvo s Marijom i Djetetom
i njihov smješak dat će pouzdanje i utjehu.

Moja želja za tebe je ova:
ostao zahvalan i očuvao uvijek u svom srcu
dragocjena sjećanja na dobre stvari u svom životu.
Podnosi hrabro iskušenja kada križ pritišće tvoja ramena.
I kada se vrhunac, na koji se moraš penjati, čini nedostižnim,
ako čak i svjetlo nade nestaje,
neka svaki Božji dar raste u tebi
i neka ti pomogne godinama obradovati srca onih koje voliš
da uvijek imaš pravog prijatelja, koji je dostojan prijateljstva,
koji ti daje povjerenje kadgod ti nedostaje svjetlost
i snage da bi se mogao održati u oluji i da bi tako stigao ipak u visinu,
da bude s tobom u sreći i boli smješak pun miline utjelovljenoga Sina Božjega,
i da budeš uvijek tako povezan s Njime, kako On to želi za tebe.


(stara irska blagoslovna želja)

Svetom Filipu Neriju došla na ispovijed neka pobožna žena,
ali je imala manu da je lako ogovarala.
Kad ju je svetac saslušao, izrekao joj je pokoru:
»Za pokoru ćeš uzeti jednu kokoš, proći sve glavne ulice Rima,
čupajući joj perje i razbacujući ga u vjetar,
a nakon toga se vrati k meni.«

Žena ga posluša. Kada mu se vratila, nadoda joj:
» Pokora još nije izvršena. Sada moraš ponovno obići iste ulice
i pokupiti ono perje što si ga prije razbacala!«

Naravno da je to bilo nemoguće, i žena mu se požalila.

Svetac na to ozbiljno zaključi:
»Tako je i s ogovaranjem. Olako ga možeš učiniti i bilo gdje,
ali ispraviti što se učinilo najčešće je gotovo nemoguće!«

Jedna je sretna obitelj živjela u kući u predgrađu.
Jednoga dana u kuhinji izbije požar.
Dok se vatra rasplamsavala, roditelji i djeca istrčali su iz kuće. Iznenada su u paničnom strahu primijetili da nema najmlađeg člana obitelji, petogodišnjeg dječaka. On se, uplašen vatrom i zbunjen dimom, uspeo na kat.
Što da rade? Tata i mama su se očajnički gledali, dvije su sestre počele vikati. Vratiti se u vatru bilo je nemoguće... Vatrogasci još nisu stigli.
Odjednom, gore u potkrovlju, otvori se prozor. Dječak proviri i poviče: "Tata! Tata!" Otac priđe i poviče: "Skoči!"
Dječak je pred sobom vidio samo vatru i crn dim, a kad je čuo glas, odgovorio je: "Tata, ja te ne vidim..."
"Vidim ja tebe, slobodno skoči!" vikao je otac.
Dječak je skočio i začas se, živ i zdrav, našao u snažnom očevom zagrljaju.

Boga ne vidiš, ali on vidi tebe. Baci se njemu u zagrljaj!

P.S He, nisam vam se dugo javljala jer sam zaboravila lozinku...he, nikako da je se sjetim. I, eto danas dok sam čistila ladicu slučajno sam naišla na papirić na kojem je pisala ''moja šifrica''. Pa, odlučih sa vama podjeliti priče na koje sam naišla.

Bio jednom jedan otok, na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti:
Dobra Volja, Tuga, Znanje… i među ostalima i Ljubav.

Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti, te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili.
Jedino Ljubav željela je ostati do posljednjeg trenutka.
Kada je otok bio tren do potonuća Ljubav je odlučila potražiti pomoć.

Bogatstvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala:
“Bogatstvo, možeš li me povesti sa sobom?”
“Ne mogu, mnogo je zlata i srebra na mom brodu, nemam mjesta.”

Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu.
“Ponose, preklinjem te, možeš li me povesti sa sobom?”
“Ne mogu ti pomoći, Ljubavi” odgovori Ponos, “ovdje je sve tako savršeno, mogla bi mi uništiti brod. “

Tada je Ljubav zamolila Tugu, koja je prolazila kraj otoka:
“Tugo, molim te povedi me sa sobom.”
“Oh, Ljubavi”, odgovori Tuga, “tako sam tužna, da ne mogu.”

Kada je Dobra Volja prolazila kraj otoka, toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva.

Tada Ljubav začuje neki glas:
“Dođi Ljubavi, ja ću te povesti sa sobom.”
Bio je to starac u malenom čamcu.
Kada su stigli do kopna Ljubav se iskrca, a starac ode.
Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime.

Ljubav shvati koliko mu duguje, te upita Znanje:
“Znanje, ti sigurno znaš tko me je spasio?”
“To je bilo Vrijeme”, odgovorilo je Znanje.
 “Vrijeme?” upitala je Ljubav, “pa zašto bi me Vrijeme spasilo?“
Znanje puno mudrosti odgovori:

“Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu.”

Mlada je žena uhvaćena zbog prebrze vožnje automobilom. Podnesena je prijava i ona se našla pred sucem. Sudac je pročitao optužbu i upitao: "Kriva ili nedužna"? Žena je odgovorila: "Kriva sam". Sudac je udario svojim čekićem o stol i kaznio ju s deset dolara globe ili deset dana zatvora. Zatim se dogodilo nešto neviđeno. Sudac je ustao, skinuo sa sebe sudačku odoru, sišao s podija, izvadio novčanik i platio kaznu. Kako to protumačiti??

Sudac je bio njezin otac. Volio je svoju kćer a ipak je morao biti pravedan sudac. Njegova je kćer prekršila zakon i nije joj jednostavno mogao reći: "Zato što te mnogo volim ja ti opraštam. Možeš otići:" Da je to učinio , nebi bio pravedan sudac. Nebi slijedio zakon. Ali ljubio je svoju kćer toliko da je bio spreman skinuti sa sebe svoju sudačku odoru, sići ispred sudačkog stola, preuzeti njezino mjesto i platiti kaznu..

Isus te voli !!!!

Svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.

...veliki pozdrav svima, sve najbolje u ostatku ovog tjedna...;-))

Čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora
samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.

Jednog je dana imućni otac poveo svoga sina da provede noć s jako siromašnom obitelji, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje. Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori:

To je bilo jako lijepo iskustvo, oče.
Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lijep bazen ali oni imaju rijeku, mi imamo sunčani krov ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom, mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom ali oni imaju šumu.

Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin kazuje.
Tada dijete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!

Kada mjerimo ono što imamo, rezultat je naše viđenje života .
Ako imamo ljubav, prijatelje,obitelj, zdravlje i pozitivno mišljenje , imamo sve u životu.

Jednog dana,pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.Činilo se da ne može dalje.
Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao.Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.
Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..
Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.
Tražila sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.
Tražila sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.
Tražila sam bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.
Tražila sam hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.
Tražila sam ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražila sam usluge ....
I Bog mi je dao prilike.
“Nisam dobila ništa od onog što sam tražila....
Ali dobila sam sve što mi je trebalo."

Molila sam Boga da mi pošalje svoje prijatelje.
On mi je poslao TEBE...
Molila sam Boga da mi oduzme oholost.
Gospodin reče:
“Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.”
Molila sam Boga da mi podari strpljenje.
Gospodin reče:
“Ne. Strpljenje proizlazi iz podnošenja trpljenja, ono se ne daruje – ono se zaslužuje.”
Molila sam Boga da mi podari sreću.
Gospodin reče:
“Ne. Ja ti dajem blagoslove.Sreća ovisi o tebi.”
Molila sam Boga da me poštedi boli.
Gospodin odgovori:
“Ne. Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže m e n i.”
Molila sam Boga za stvari u kojima bih mogla uživati.
Gospodin reče:
“Ne. Ja ću ti dati Život, tako da možeš uživati u svemu.”
Molila sam Boga da mogu ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budem ljubljena...
Molila sam da mogu davati,ne očekujući ništa za uzvrat...
Molila sam da mogu pozivati,bez nadanja da i ja budem pozvana...
Molila sam da mogu prihvaćati, ne tražeći da budem prihvaćena...
Molila sam Boga da mi pomogne VOLJETI druge, onoliko
koliko On voli mene...
Gospodin odgovori:
“Ahhh, napokon si shvatila...”

Ako želiš znati šta znači jedna godina, pitaj studenta koji je zbog jednog ispita pao.
Za značenje jednog mjeseca pitaj mamu, čija je beba došla na svijet mjesec dana ranije
Za značenje jednog tjedna pitaj izdavača tjednika.
Za značenje jednog dana, pitaj zaljubljene, koji čekaju da se vide.
Za značenje jedne minute pitaj nekoga, kome je pobjegao vlak, autobus ili pak avion.
Za značenje jedne sekunde pitaj onoga, tko je preživio nesreću.
Za značenje jedne stotinke sekunde pitaj onoga, kome je na olimpijskim igrama promakla zlatna medalja.

Vrijeme ne čeka nikoga.
Iskoristi svaki trenutak koji imaš, jer on ima vrijednost.
Podjeli ga s posebnim ljudima
i on će biti magičan

Evo jednog teksta preuzetog sa Skaca.Autor mu nije poznat.

Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.
Međutim, u vlak će unići druge osobekoje će nam biti veoma važne.To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu..Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.I mi ćemo može bit ‘iskliznuti’ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila.. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

P.S Svima želim sretan i blagoslovljen Božič :-))

Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ševa zapjeva…

…ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”,
i grmljavina se prolomi nebom…

…ali čovjek to nije primijetio.

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja…

…ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi…

…ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…

…ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru...


Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. otvori sva čula:

Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

A.B. Šimić

Sve ovisi o tome u čijim je rukama košarkaška lopta:

U mojim rukama vrijedi 200 kuna.
U rukama Tonija Kukoča vrijedi 2 milijuna dolara.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama teniski reket:

U mojim rukama vrijedi 500 kuna.
U rukama Gorana Ivaniševića vrijedi milijun kuna.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama štap:

U mojim rukama može odagnati psa.
U Mojsijevim rukama može razdvojiti more.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama
dvije ribe i pet malih kruhova:

U mojim rukama samo je pet mršavih sendviča.
U Isusovim rukama mogu nahraniti pet tisuća ljudi.

Sve ovisi o tome u čijim su rukama čavli:

U mojim rukama mogu poslužiti da napravim kućicu za ptice.
U Isusovim rukama mogu spasiti cijeli grešni svijet.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama…

Vidiš, sve ovisi o tome u čijim se rukama nešto nalazi.

Zato stavi sve svoje brige, svoje strahove, svoje nade, svoje snove, svoju obitelj, svoj posao, svoju ulogu, svoje naviještanje Radosne vijesti, sveg sebe u RUKE Isusa Spasitelja svijeta, jednog Učitelja, jer…

Sve ovisi o tome u čijim si RUKAMA!!!

Iako nemam običaj pisati o politici ovaj događaj me previše pogodio pa nešto napisah...

Sramotno je što najbolje Hrvate kao što je heroj Ante Gotovina tjeramo na taj nepravedni međunarodni sud.
Ali ne, nemojte me krivo shvatiti, ni na kraj pameti mi nije da se zločini, koje su pripadnici hrvatske vojske počinili, ne bi trebali istražiti i krivce kazniti, ne!
Već ovo ja kažem:
Kako? Ne znam. Ali, bit će da su ponekim časnicima kojima je zapovjedao General Gotovina ruke bile krvave od Srpske krvi, i sigurno je da mnogi časnici pod njegovim zapovjedništvom znaju koji su pripadnici Hrvaske vojske pod njihovim zapovjedništvom počinili zločine nad Srbima, ali, ali...

Ali, General Gotovina je nevin i premda nije svetac, nije Srbima kriv, jer se jedino pravedno borio!

Na isti način, ali tu se čini da su tajne službe naše nove Hrvatske svoje djelo uništenja dokaza izvele, nije nimalo kriv general Tomislav Blaškić koji je godinama trunuo u tom europskom zatvoru.

Nepravdu čine i oni između tadašnjih hrvatskih vojnih postrojbi, kao i pripadnici tajnih služba, koji znaju što je bilo ali ne objelodanjuju istinu, koja bi oslobodila nevine kao što su Gotovina i Blaškić, a okrivila prave krivce za mučki ubijene Srbe ili Bošnjake.


A radi čega mi to tako olako okrivljujemo i prodajemo čast najboljih hrvatskih sinova (pa i njih same)? Zato jer to traži Europa? Koja to Europa?

Šačica vlastodržaca-mudrovatelja koji, čast iznimkama između njih, koji stvaraju nešto što i tako ne može postati, kakti neku novu naciju, a već su očiti znakovi kraha i ovog postojećeg našeg sjaja radi prevelikih naših nepravdi i zločina...

Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje je jadnoj ženi tragično preminula osmogodišnja djevojčica.
"Zašto si išla tamo?" upita je otac.
"Da utješim susjedu!"
"A što si tako malena mogla učiniti da je utješiš?"
"Sjela sam joj u krilo i s njom plakala!"

Ako je u tvojoj blizini netko ko trpi, plači s njim!
Ako se tvoj bližnji raduje, raduj se s njime!
Ljubav gleda i vidi, osluškuje i čuje.
Ljubav znaci suosjećati s nekim čitavim svojim bićem.
Onaj ko ljubi otkriva u sebi neslučene zalihe utjehe i sućuti.
Mi smo anđeli sa samo jednim krilom: možemo letjeti jedino ako se zagrlimo.

Neki je dječak u vrtiću uvijek nosio dva rupčića. Jednom ga teta u vrtiću upita zašto nosi dva rupčića.
"Jedan da obrišem svoj nos, a drugi da obrišem suze onih koji plaću".

A mi, imamo li mi dva rupčića?

Neki je mladic sanjao da je ušao u veliku trgovinu. Za pultom je bio anđeo i posluživao.
"Što ovdje prodajete?" upita mladic.
"Sve što želite", odgovori uljudno anđeo.
Mladic poce nabrajati: "Htio bih kraj svih ratova na svijetu, više pravde za ugnjetavane, velikodušnosti i snošljivosti prema strancima, više ljubavi u obiteljima, rada za nezaposlene i….i…."
Anđeo ga prekide: "Žao mi je, gospodine, krivo ste me shvatili. Mi ne prodajemo plodove, prodajemo sjemenje.

Tvoja duša je vrt u kojem su posijani pothvati i najveće vrednote.
Hoćeš li dopustiti da se razrastu?

Veličanstveni i plemeniti Salomon se putujući našao na nekom zabačenom mjestu uz mravinjak. Svi se mravi približiše da ga pozdrave. Ubrzo ih bi na tisuće. Samo jedan mrav ne pođe u susret Salomonu, jer je ispred svoga gnijezda imao brdašce pijeska. Brojao je zrnca jedno po jedno kako bi brdašce nestalo. Kad to vidje, Salomon ga dade pozvati i upita: O, mravu, čini se da nemaš mnogo ni izdržljivosti ni snage, pa čak ni s Noinom izdržljivošću ni Jobovim strpljenjem, nikada ne bi mogao privesti kraju svoj pothvat. On nije po mjeri tvoje snage. Ti nikada ne bi mogao sravniti to brdašce pijeska.
Mrav odgovori mudrom Salomonu: O veliki kralju, na ovom putu ne može se napredovati bez velikodušnosti! Jedan se mrav od mene skrio nakon što me je uhvatio u zamku svoje ljubavi rekavši mi: 'Razoriš li ovu hrpu pijeska i oslobodiš put, maknut ću veliku zapreku koja nas dijeli i prihvatiti tvoju ljubav.' Tako sam prionuo tom zadatku ne misleći ni na što drugo do na premještanje pijeska. Uspijem li da ovog pijeska nestane, mogu se nadati sjedinjenju s voljenom. Pa ako u ispunjavanju toga djela trebam i život izgubiti, neću biti ni hvalisavac ni lažljivac.

Prijatelju, nauči od mrava što je snaga ljubavi, nauči od slijepca tajnu viđenja. Premda se mrav posvetio nesreći, on je sluga na Putu.

Jednog dana sretne monah jednog čovjeka, koji mu ispripovijedi kako je dobar: daje siromasima dio svoga imanja, zauzima se za zatvorenike, bolesne posjećuje dva puta tjedno.
Monah ga je slušao pa mu reče: Stvarno si dobar, ipak idi i pitaj:
- svoju ženu što o tebi drži,
- svoju djecu što o tebi misle,
- svoju rodbinu, što od tebe očekuju.
- svoje susjede, što o tebi međusobno pričaju.
- svoje kolege, kako o tebi razgovaraju
a onda dođi i reci mi kako si dobar.

Ivan je zbilja bio čovjek kojega si rado vidio. Uvijek je bio dobre volje i uvijek bi govorio nešto pozitivno. Kad bi ga netko pitao kako je, odgovarao je: ''Ne može mi biti bolje!''.
Ivan je bio prirodni motivator. Ako je netk imao loš dan, uvijek mu je pokazao kako treba gledati situaciju u pozitivnom svjetlu.
Zanimalo me je kako mu to uspijeva i zato sam jednoga dana otišla k njemu i upitala ga: ''Ne razumijem. Ne možeš uvijek biti pozitivan. Kako ti to uspijeva?"
Ivan mi je odgovorio: ''Svako jutro kad se probudim, kažem si: Ivane, imaš dvije mogućnosti. Možeš biti loše ili dobre volje. Uvijek odaberem da sam radije dobre volje. Svaki put kad mi se dogodi nešto loše mogu izabrati hoću li biti žrtva ili mogu li nešto naučiti iz toga. Izaberem da radije nešto naučim. Uvijek kad mi se netko požali imam mogućnost prihvatiti njegovu pritužbu ili pak izlučiti pozitivnu stranu života, izaberem pozitivnu stranu života.''
''Da, da, ali to nije tako jednostavno'', požalila sam se.
''Naravno da je!'' odgovorio je Ivan. ''Sve u životu su odluke. Kad zanemariš sve nebitne stvari, svaka situacija je odluka. Sam odlučuješ kako ćeš reagirati na okolinu. Sam odlučuješ kako će ljudi utjecati na tvoje raspoloženje. Sam odlučuješ hoćeš li biti loše ili dobre volje. I na kraju krajeva sam odlučuješ kako ćeš živjeti svoj život.''

A, pogledajte što sam našla na jednoj internet stranici!!

‘’Nedavno se na naslovnici Večernjeg lista pojavio naslov: "Mladima uzor Isus, Todorić i Mesić". Nije se radilo o istraživanju provedenom na velikom broju studenata već o razgovoru s desetak brucoša, a uz navedenu trojku tu su se još našli i nečija baka, Tito, Bill Gates...

Dok o Todoriću, Mesiću i Gatesu svaki tjedan izađe pokoji članak ili vijest čini se da se Isusu medijski prostor otvara tek za Božić.

Križ je realnost
u svakome ljudskom životu.
Ali sve manje ljudi
izlazi s njime na kraj.

Više ga ne prihvaćaju,
ne mogu ga podnijeti.

A ipak, izbora nemaš.

Ili ćeš nositi svoj križ,
ili će te križ satrti.
A nosit ćeš ga moći
jedino ako naučiš
shvaćati smisao i zadaću križa.

Križ će te vratiti natrag k tvojoj istini,
k onoj pravoj mjeri siromašna,
slaba, ranjiva,
malena ljudskoga djeteta.

Križ je kao antena
preko koje ti Bog šalje svoju poruku.
Pogledaj na križ Velikoga petka.
On te neće osloboditi tvoga trpljenja,
ali će te otkupiti
od besmislenosti trpljenja.

Pobrini se dobro za svoje tijelo, ali se prije svega pobrini za svoje srce i svoj duh.


Phil Bosmans

«Ja sam Put i Istina i Život!» (Iv 14,6)



Tumaram bez cilja, misao tupa.
Ulažem napor posljednjih snaga i kriknu duša moja:
- Gospode, gdje se nalazim? U pustinji?
- U pustinji!
- Reci mi, molim Te, kako da ovako umorna, pronađem put k Tvome Putu?
- Hodeći!
- Zar i padajući?
- Da, i padajući i posrćući i puzeći…
- A izranjenost mojih nogu?
- Važno je ići i važno je ne vraćati se natrag. Idi, hodi, jednom ćeš dostići i stići.
- Ali kako da saznam, je li ovo put koji vodi k Dobru?
- Hodeći, nikako drugačije. Hodeći ćeš otkrivati staze koje su ti već znane, hodeći ćeš naići na Blizinu koju slutiš, hodeći me možeš naći. Jer i ja sam u hodu. Ja, koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.
- A što s mojom umornošću? Ja bih zastala (ponekad i stala), da se odmorim i čekam.
- Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje Put. Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara, opusti se. Nauči se odmarati u hodu…
- A noć, divlje zvijeri, utvare?…
- Ne boj se! Vjeruj! Budi hrabra! Ta svaki je tvoj korak dar, svaki napor milost. Na tebi je da prihvatiš ili ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš. To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod…
- Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću. I pustinju i tmine i strah biram. Biram sve što vodi k Tebi:
makar izgledalo da nikakva smisla nema
makar izgledalo da put ovaj i ne vodi k Dobru
makar mrklina bila tamna kao grijeh
makar sve izgledalo privid…
Biram hod!!!
Jer Ti si u Hodu - k meni,
A ja u hodu – k Tebi !!!